– prostorna interaktivna svjetlosna instalacija
Pokušati odgonetnuti o čemu se radi iz naziva, bez da se vidi, opipa i svojim prisutstvom “komunicira” s radom bio bi nezahvalan, vjerojatno i uzaludan posao.
Analiza naziva bi nam ukazala, obzirom da se radi o prostornoj instalaciji, da se možda doista radi o objedu (glavnom obroku u danu, uobičajeno ručku), malo bi zbunio atribut svjetlosna, dok bi riječ virtualan, u današnjem računalnom dobu, asocira na nešto stvoreno računalom, prividno, umjetno, neopipljivo, prisutno samo u memoriji računala. Tek “komunikacijom” s radom, preko njegovih optičkih senzora i senzora prisutnosti, dolazimo do pravog značenja naziva.
Objed jest doista objed, ali riječ virtualan doživljavamo kao privid objeda koji se nalazi ili je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti, a ne u ovome trenutku i na ovom mjestu.
Tehnički, rad se sastoji od velikog drvenog stola pokrivenog staklenom pločom. Na stolu je razmješten pribor za jelo za sedam osoba. Naizgled, ništa neobično, osim nestandardnog broja mjesta (uobičajen je paran broj) i asimetričnog rasporeda sjedenja, običan stol za blagovanje.
No, kroz pjeskareno staklo se nazrijevaju pozicije na kojima su čaše, virtualne; njih u ovoj stvarnosti nema. Na središnjem dijelu stola je prostor za posude s hranom, stvarna pozicija s virtualnom naznakom objekata. Donošenjem stvarnih posuda hrane na stol, počinju se svjetlosno ocrtavati pozicije tanjura. I tanjuri su, kao i čaše, virtualni, u nekoj drugoj stvarnosti.
Pokušamo li za stolom doista blagovati, ovisno o rasporedu posuđa (zdjele, tanjuri i čaše moraju biti od bezbojnog, prozirnog stakla), ovisno o vrsti hrane u tanjurima i tekućini u čašama, prema određenim algoritmima ugrađenim u elektroničke sklopove stola, dešavati će se razne svjetlosne senzacije.
Postavlja se pitanje: Ide li naše društvo k tome da ćemo jednoga dana doista ovako virtualno objedovati virtualnu hranu!?
