Kruženje vode u prirodi

(vizualno-akustički objekt / device iz ciklusa VODA)

Obrazloženje rada
Voda, tako običan, sveprisutan element, doživljavamo ga kao nešto „normalno, obično“, a tek u trenutcima kada nedostaje postajemo svjesni njezine važnosti.
Voda, koja znači rođenje, život, može značiti i smrt. Element koji se istovremeno može naći u tri agregatna stanja i u svima može biti jednako koristan, – ali i poguban za okolinu: para, tekućina, led.
Voda, koja može stvoriti lijepe kristale, najljepše snježne pahuljice ili napraviti dugu u tisuću boja!
Voda, tako nježna i meka, a jača čak i od kamena!
Voda, koja može biti inspiracija u umjetnostima, ali i gradbeni element umjetničkog izričaja.
Voda, koja je u službi čovjeka na način da pokreće strojeve ili se samo koristi na jedan od prastarih načina mjerenje vremena (klepsidra), a što je bila polazna ideja rada.


Opis rada
Rad se sastoji od 27 četvrtastih posuda načinjenih od plexiglassa, ispunjenih kamenom razlićitih boja i granulacija. Na donjem dijelu rada je posuda širine rada koja čini osnovni rezervoar (voda temeljnica), a iz njega pumpa podiže vodu do rezervoara širine rada koji je smješten na vrhu (oblak), iz kojega voda polako kaplje u posudice. Kako se koja posuda napuni, na principu vakuum pumpe se prazni u sljedeću posudu i tako dalje sve do najnižih posuda koje se prazne u temeljnicu. Cijeli proces se ponavlja sve dok u sistemu ima vode – zatvoreni ciklus kruženja vode. Rad osim svoje vizualne senzacije u tihoj galeriji pruža i auditivni doživljaj vode koja kaplje, zvuk koji često izaziva neugodu i asocijacija je na probleme.
Izvorno je rad bio zamišljen tako da voda iz donje posude isparava i kondenzira se na poklopcu gornje posude. Kako je taj proces dugotrajan (traje satima i danima), radi bolje reprezentativnosti kruženja vode je cijeli proces prilagođen za izlaganje u galeriji na način da je vrijeme sažeto i da vodu u gornju posudu prebacuje pumpa. Na taj način posjetitelj može u nekoliko minuta vidjeti veći broj ciklusa (punjenje i pražnjenje pojedinih posuda).

Pjeskovita © (interaktivni device iz ciklusa VODA)

Tri kemijska elementa H, O i Si u dva različita para, dva različita kemijska spoja H 2 O i SiO 2 – voda i pijesak. Jedan i drugi spoj su široko rasprostranjeni na Zemlji (čak oba nalazimo u atmosferi). Često ih nalazimo jednog pored drugog, postojani su i ne mogu utjecati jedan na drugoga. Susreću se međusobno na morskome žalu, u oazi u pješčanoj pustinji i na mnogim drugim bajkovitim mjestima. Voda je čak na izgled jača jer morski valovi pomiču pijesak na žalu, rijeka svojim tokom pomiče pješčane sprudove. Voda ne može otopiti pijesak, a pijesak ne može zadržati vodu. Više od 70 % Zemlje je prekriveno vodom, a na pijesak otpada zanemariv dio. Ali, koliko na prvi pogled cijela priča izgleda romantično, stvarnost je daleko okrutnija. Klimatološke prilike se mijenjaju, pitke vode je sve manje, a pješčane pustinje se povećavaju, tako da jedan spoj koji predstavlja život polako i nezaustavljivo ustupa mjesto drugom spoju koji predstavlja smrt.

Hoće li se biljni i životinjski svijet Zemlje prilagoditi na te nove uvjete, hoće li pijesak zamijeniti vodu. Ili ćemo se svi mi pretvoriti u ljude od pijeska?

Njemački kratki lutkarski animirani film Quest, dobitnik OSCAR-a 1996. godine , čiji su autori Thomas Stellmach i Tyron Montgomery propituje jedno takvo rješenje – ljude od pijeska.

Moj rad propituje drugo rješenje – supstituciju vode pijeskom. Aparat za osvježavajući napitak Pjeskovita ©. Je li to možda prihvatljivo rješenje?

Možda ispravno rješenje leži u tome da nakon kušanja Pjeskovite © posjetitelji postanu svjesni da ništa ne može nadomjestiti vodu i da je jedino ispravno rješenje odgovoran odnos prema vodi i prirodi u kojoj voda izvire.

Ognjena zemlja 2/12

 «Ognjena Zemlja 2/12» dio je ciklusa «Ognjena Zemlja» kojim sam eksperimentirao doživljajem postojanje i nepostojanje stvarne i virtualne treće dimenzije, radovima koji koriste izvore svjetla – LED, kino projektori, tv monitori ili što slično. 

       «Ognjena Zemlja 2/12»  je objekt na granici između reljefa i grafike. Svojim oblikom obrisa krajolika, željezničkom prugom i mostom kojim prolazi željeznička kompozicija, a koji prodiru u dubinu objekta te dubinom u koju je smještena LED rasvjeta koja asocira na sunce ispod horizonta, to je plastike, no načinom postava u prostoru i rasvjetom se ta treća dimenzija objekta sažima i približava se nekom od dvodimenzionalnih medija kao što su grafika, fotografija ili video. Ali, s druge strane, upravo to negiranje treće dimenzije kod objekta koji je smješten u prostoru, svjetlom koje izvire iz objekta i polako se gubi («u daljini…»), gledatelja (ipak je to «predstava»!) dovodi do doživljaja treće dimenzije čija je veličina mnogo veća od stvarne, gotovo pa beskonačna.

Video mapiranje makete Čovjek i priroda

čovjek i priroda

U sklopu izložbe Čovjek i priroda Hrvatsko zagorje u novom vijeku izradili smo maketu reljefa dimenzija 160x90cm zagorskog kraja i video mapiranje u kojem je prikazan njegov razvoj od kraja 16.stoljeća do početka 19.stoljeća.

Izložba je bila postavljena u Muzeju “Staro selo” Kumrovec

Vodene note

audio-vizualna interaktivna instalacija

Nježna ili silovita, dobroćudna ili razorna? Voda u svim svojim oblicima krije veliku snagu.
Voda, izvor života, uči na važnosti međusobne suradnje i pomaganja. U životu je sve povezano i usklađeno pa je tako i ljudska intervencija dio procesa rasta prirode. Kada voda kaplje povezuje se nelagodan zvuk no tome ne mora biti tako. Kapanje vode može učiniti toliko lijepoga i korisnog za ljude i prirodu, može podariti život. Kada se svemu tome doda zvuk instrumenta zaokružuje se cjelina.

Od poziva na akciju, interakcije, pomoći, do reakcije i povratne informacije u obliku sreće i ljubavi koja je prožeta cijelim procesom ne zatvara se krug, već nastavlja niz.

autor: Lucija Petrović

Virtualni objed

– prostorna interaktivna svjetlosna instalacija

Pokušati odgonetnuti o čemu se radi iz naziva, bez da se vidi, opipa i svojim prisutstvom “komunicira” s radom bio bi nezahvalan, vjerojatno i uzaludan posao.

Analiza naziva bi nam ukazala, obzirom da se radi o prostornoj instalaciji, da se možda doista radi o objedu (glavnom obroku u danu, uobičajeno ručku), malo bi zbunio atribut svjetlosna, dok bi riječ virtualan, u današnjem računalnom dobu, asocira na nešto stvoreno računalom, prividno, umjetno, neopipljivo, prisutno samo u memoriji računala. Tek “komunikacijom” s radom, preko njegovih optičkih senzora i senzora prisutnosti, dolazimo do pravog značenja naziva.

Objed jest doista objed, ali riječ virtualan doživljavamo kao privid objeda koji se nalazi ili je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti, a ne u ovome trenutku i na ovom mjestu.

Tehnički, rad se sastoji od velikog drvenog stola pokrivenog staklenom pločom. Na stolu je razmješten pribor za jelo za sedam osoba. Naizgled, ništa neobično, osim nestandardnog broja mjesta (uobičajen je paran broj) i asimetričnog rasporeda sjedenja, običan stol za blagovanje.

No, kroz pjeskareno staklo se nazrijevaju pozicije na kojima su čaše, virtualne; njih u ovoj stvarnosti nema. Na središnjem dijelu stola je prostor za posude s hranom, stvarna pozicija s virtualnom naznakom objekata. Donošenjem stvarnih posuda hrane na stol, počinju se svjetlosno ocrtavati pozicije tanjura. I tanjuri su, kao i čaše, virtualni, u nekoj drugoj stvarnosti.

Pokušamo li za stolom doista blagovati, ovisno o rasporedu posuđa (zdjele, tanjuri i čaše moraju biti od bezbojnog, prozirnog stakla), ovisno o vrsti hrane u tanjurima i tekućini u čašama, prema određenim algoritmima ugrađenim u elektroničke sklopove stola, dešavati će se razne svjetlosne senzacije.

Postavlja se pitanje: Ide li naše društvo k tome da ćemo jednoga dana doista ovako virtualno objedovati virtualnu hranu!?

Runograf

Naprava “Runograf” (runografija – got. runa, grč. grafia pisanje, runsko pismo) povezuje risanje, praiskonsku likovnu tehniku, sa suvremenom tehnologijom, elektornički upravljanim risalom. Kako bi i sama naprava svojom konstrukcijom povezala ta dva doba, sačinjena je od drvenih letava (kao jednog od prvih materijala koje je čovjek koristio) i materijala koji su produkt 20. stoljeća (poluvodički elementi, servo motori, plastični zupčanici, vitroplast itd.).

Instrument koji “runograf” koristi za risanje je pastel ili kreda koji svoju meku liniju suprotstavlja čvrstoj tehnici konstrukcije, te na papiru ostavlja neprekinutu liniju koja u konačnici svojom teksturom definira crtež.

Istovremeno, kako je to mehanička naprava, svojim rado proizvodi zvuk koji svojim ritmom asocira na kretanje vlaka.

Rad je bio izložen na Hrvatskom trijenalu crteža, THT nagradi MSU i Device_art.

Sluška

Sluška je zvukovni memori, drvena didaktička igračka za sve uzraste. Sastoji se od 9 parova naizgeld identičnih drvenih kocaka koje je moguće razlikovati isključivo zvukovima koje proizvedu protresanjem.