Author: admin

 «Ognjena Zemlja 2/12» dio je ciklusa «Ognjena Zemlja» kojim sam eksperimentirao doživljajem postojanje i nepostojanje stvarne i virtualne treće dimenzije, radovima koji koriste izvore svjetla – LED, kino projektori, tv monitori ili što slično. 

       «Ognjena Zemlja 2/12»  je objekt na granici između reljefa i grafike. Svojim oblikom obrisa krajolika, željezničkom prugom i mostom kojim prolazi željeznička kompozicija, a koji prodiru u dubinu objekta te dubinom u koju je smještena LED rasvjeta koja asocira na sunce ispod horizonta, to je plastike, no načinom postava u prostoru i rasvjetom se ta treća dimenzija objekta sažima i približava se nekom od dvodimenzionalnih medija kao što su grafika, fotografija ili video. Ali, s druge strane, upravo to negiranje treće dimenzije kod objekta koji je smješten u prostoru, svjetlom koje izvire iz objekta i polako se gubi («u daljini…»), gledatelja (ipak je to «predstava»!) dovodi do doživljaja treće dimenzije čija je veličina mnogo veća od stvarne, gotovo pa beskonačna.

audio-vizualna interaktivna instalacija

Nježna ili silovita, dobroćudna ili razorna? Voda u svim svojim oblicima krije veliku snagu.
Voda, izvor života, uči na važnosti međusobne suradnje i pomaganja. U životu je sve povezano i usklađeno pa je tako i ljudska intervencija dio procesa rasta prirode. Kada voda kaplje povezuje se nelagodan zvuk no tome ne mora biti tako. Kapanje vode može učiniti toliko lijepoga i korisnog za ljude i prirodu, može podariti život. Kada se svemu tome doda zvuk instrumenta zaokružuje se cjelina.

Od poziva na akciju, interakcije, pomoći, do reakcije i povratne informacije u obliku sreće i ljubavi koja je prožeta cijelim procesom ne zatvara se krug, već nastavlja niz.

– prostorna interaktivna svjetlosna instalacija

Pokušati odgonetnuti o čemu se radi iz naziva, bez da se vidi, opipa i svojim prisutstvom “komunicira” s radom bio bi nezahvalan, vjerojatno i uzaludan posao.

Analiza naziva bi nam ukazala, obzirom da se radi o prostornoj instalaciji, da se možda doista radi o objedu (glavnom obroku u danu, uobičajeno ručku), malo bi zbunio atribut svjetlosna, dok bi riječ virtualan, u današnjem računalnom dobu, asocira na nešto stvoreno računalom, prividno, umjetno, neopipljivo, prisutno samo u memoriji računala. Tek “komunikacijom” s radom, preko njegovih optičkih senzora i senzora prisutnosti, dolazimo do pravog značenja naziva.

Objed jest doista objed, ali riječ virtualan doživljavamo kao privid objeda koji se nalazi ili je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti, a ne u ovome trenutku i na ovom mjestu.

Tehnički, rad se sastoji od velikog drvenog stola pokrivenog staklenom pločom. Na stolu je razmješten pribor za jelo za sedam osoba. Naizgled, ništa neobično, osim nestandardnog broja mjesta (uobičajen je paran broj) i asimetričnog rasporeda sjedenja, običan stol za blagovanje.

No, kroz pjeskareno staklo se nazrijevaju pozicije na kojima su čaše, virtualne; njih u ovoj stvarnosti nema. Na središnjem dijelu stola je prostor za posude s hranom, stvarna pozicija s virtualnom naznakom objekata. Donošenjem stvarnih posuda hrane na stol, počinju se svjetlosno ocrtavati pozicije tanjura. I tanjuri su, kao i čaše, virtualni, u nekoj drugoj stvarnosti.

Pokušamo li za stolom doista blagovati, ovisno o rasporedu posuđa (zdjele, tanjuri i čaše moraju biti od bezbojnog, prozirnog stakla), ovisno o vrsti hrane u tanjurima i tekućini u čašama, prema određenim algoritmima ugrađenim u elektroničke sklopove stola, dešavati će se razne svjetlosne senzacije.

Postavlja se pitanje: Ide li naše društvo k tome da ćemo jednoga dana doista ovako virtualno objedovati virtualnu hranu!?

Naprava “Runograf” (runografija – got. runa, grč. grafia pisanje, runsko pismo) povezuje risanje, praiskonsku likovnu tehniku, sa suvremenom tehnologijom, elektornički upravljanim risalom. Kako bi i sama naprava svojom konstrukcijom povezala ta dva doba, sačinjena je od drvenih letava (kao jednog od prvih materijala koje je čovjek koristio) i materijala koji su produkt 20. stoljeća (poluvodički elementi, servo motori, plastični zupčanici, vitroplast itd.).

Instrument koji “runograf” koristi za risanje je pastel ili kreda koji svoju meku liniju suprotstavlja čvrstoj tehnici konstrukcije, te na papiru ostavlja neprekinutu liniju koja u konačnici svojom teksturom definira crtež.

Istovremeno, kako je to mehanička naprava, svojim rado proizvodi zvuk koji svojim ritmom asocira na kretanje vlaka.

Rad je bio izložen na Hrvatskom trijenalu crteža, THT nagradi MSU i Device_art.